U SPOMEN AUSTROUGARSKOJ ČATRNJI |
Dugo sam resila ovaj grad
Stotinu godina radovala se ovim ljudima i oni meni
Bila sam im ushićenje
Prkosila sam vremenu i nevremenu
Ne znam da li sam građena iz ljubavi ili udvaranja
Ali znam plod sam stvaranja
Nakon stoljeća i više zaplakala sam
Dogodila se raspamećenost uma i disharmonija duše
Dadoše im mig da me sruše
Najprije mi kirurškim umijećem odrezaše grkljan
Potom me izmasakriraše
Neka im bude
I nek im ne sude
Presudiše sami sebi |
POSVEĆENO PILANJU STOLJETNIH STABALA |
Već niz godina u mom malom gradu
Bog gubi bradu
A možda i muda
Već niz godina u mom gradu
Svi kradu
Koji znadu
A koji ne znaju i ne mogu
Neka se mole dragom Bogu
Danas su u mom gradu pilali stoljetna stabla
Po zapovijedi onih koji nemaju duše
Ne znam je li to Bog amenovao
Da tu dugo njegovanu ljepotu
Oni tako besramno sruše |
Jedni su pekli vola
A drugi prase
Jedni i drugi uvališe svom narodu
ZNA SE |
Ja se pitam u svom vidu
I razmišljam u nevidu
Kuda ovi ljudi idu i kud voze
Svisnuću od nebuloze |
|
|
|